just to say hi... i coming back, i hope so... :)

21.05.2012. u 23:12 · Ostavi komentar (27) · Isprintaj · #

Image and video hosting by TinyPic

divan zalazak sunca... autoput (hrvatska)



Znam. Još niko nije uslikao vreme, ali ponekad mi uspe da ga zamislim kako se valja i huci kao velika siva lavina.
- Da. Daleko je... Negde tamo gde možda i pocinje prica.
by Balas

10.11.2011. u 02:15 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Nisam više želeo da budem grub, ali sam nekako morao da nas vratim na pravi razlog
našeg susreta.
- Stara prica. Nove vec nisu tako lepe...
Pogledala me cudno, kao da misli da sam buntovnik bez razloga, i odjednom se i meni
ucinilo da sve to i nije tako važno.
Preuzela je servis.
- Pišem za "Lunu", to je ženski list, ne znam da li ste culi?
Nastavio sam da šmiram. Nabrao sam obrve kao da pokušavam da se setim, a ne ide mi...
U poverenju, nije se moglo sastaviti ni sat na TV-u a da bar jednom nije pompezno
reklamirano šta "Luna" u sledecem broju, izmedu ostalog, donosi...
No, izgleda da sam je prevario...
- Svejedno, nije ni važno... Kad sam Vas ono videla tu, nedavno, to mi je nekako... Šta ja
znam... Preslušala sam ponovo sve te ploce, otkrila još neke pesme, i bilo mi je tako...
Žao? Prilicno nespretno je izbegavala tu rec.
- Bilo mi je teko... cudno. Nisam uspela da nadem nikakvu vezu izmedu tih pesama i
ovog mesta...
Primetio sam da joj glas sve više prelazi u šapat i požurio sam da nešto lupim. Nocas se u
mom bircuzu više nece plakati.
- Ali našli ste bar oficira za vezu...
Vidim li ja to izvesne nagoveštaje osmeha?
- Pa da. Jedino Vi i znate...
Prekinuo sam je podigavši prst.
- Nemojte mi više govoriti "Vi". Stalno se okrecem da vidim ko mi se to ubacio u
pozadinu.
- Ali, i Vi meni govorite Vi...
Šandor me je ponovo izvadio. Dogegao se i seo kraj njenih nogu, a da ona, okrenuta ka
meni, to nije primetila.
- A ne, ja to mislim u množini, na tebe i Šandora.
Tek tada je spazila najvernijeg covekovog prijatelja, bar kad je ovaj covek u pitanju, i
glasno se nasmejala.
Sad sam vec znao da ce mi taj smeh nedostajati.
- Šandor? O, Bože, kako si samo mogao da tako nazoveš psa?
Opa, dve lepe stvari. Rekla je "ti", i nije ni pomislila da je neko drugi mogao da kumuje
malom psu.
- Ne, nisam ga ja nazvao. Tako mu piše u ispravama. Šandor je inace luksemburški gonic,
vrlo retka vrsta...
Bilo joj je jasno da je Šaca surovi mešanac, ali joj to nije smetalo da ga pomiluje. Repati
poltron se istog casa prevrnuo na leda.
- Šalim se, naravno... Šef ga je nazvao Žuca, ludim od invencije, pa sam hteo da ga
ofarbam u crno, samo da zeznem šefa, ali sam shvatio da je ipak jednostavnije da kucu
drukcije nazovem i nazvao sam ga Šandor, sasvim slucajno. Ali sad mi sve više i više lici
na nekog pravog Šandora...
Pas je za to vreme samo podizao i spuštao uši. Još mu se nije dogodilo da u nekom
razgovoru toliko puta pomenu njegovo ime.
- I? Gde smo stali?
To pitanje ju je trglo iz dobrog raspoloženja, i glas joj je ponovo dobio onaj bojažljivi prizvuk...


(iz knjige Tri posleratna druga- Djordje Balasevic)


Image and video hosting by TinyPic

17.06.2011. u 01:30 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #

i da... kazu nam oni da su uvijek sretni... a mi...





Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim. e
(M.A.)

R.I.P. teta pipeta

02.05.2011. u 13:34 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #

Jutra u Svicarskoj...

Sve su ljepsa i ljepsa... Vrijeme me svako jutro obraduje, valjda je tome sunce "krivac"... Obozavam sunce, toplinu... Podsjeca na domovinu u kojoj sunce uvijek toplije grije nego ovdje, ali evo ucim se uzivati u onome sto je sada oko mene... Lijepo je, bila bi steta ne uzivati... Svaki novi dan je izazov... Unatoc nekim stvarnim problemima, volim otploviti u srediste moje maste, tamo je bas divno, a mislim da svakom covjeku treba ponekad ta masta, da bi mogao vratiti osmijeh na svoje lice... Sa srecom su nastale i ove fotografije... I zato ih volim... Svaka fotka svoju pricu prica, ne treba im dodatno objasnjenje... kad gledam u daljinu, nekako se stvaraju lijepi osjecaji...Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Wallis-Svicarska

29.03.2011. u 14:57 · Ostavi komentar (10) · Isprintaj · #

Macak

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Ovo je jedan macak.
Macak koji je dosao jednog dana i zalutao u moje srce.
Jedan macak koji je svaki dan skakao po stanu, macak koji je uveseljavao svaki dan.
Bio je malo zlocest, ali ipak sam ga voljela... Mozda je napravio nered po stanu, ali je isto tako znao presti i pokazati zahvalnost...
Nisu sve macke iste.
Ovaj macak je znao sjesti iza mog muza na kauc i lizati ga po kosi... Sve dok ne zadrijema, tek mu tada dosadi...
Ovaj macak je znao sjesti tocno ispred televizije i gledati ju, tek nekad sapicama podragati nesto sto se mice na tv-u...
Ovaj macak nas je naucio kad on donese lopticu, da mu se ta ista loptica mora baciti da bi ju on ponovno donio, sjeo i cekao da mu se ponovno baci, da ju on donese... i tako unedogled (kao pas) ... Ovaj macak je znao sjediti u kadi i nista ne raditi. Ovaj macak je znao pokazati ljubav, koju cesto ni covjek ne zna...

Ovaj macak nazalost nije s nama vise (ziv je) ali sad uveseljava nekog drugog... Ipak je znao on i sjediti na prozoru i gledati vani... promatrati ptice i prirodu..
Znao je izaci na balkon i hodati po ogradi (uvijek sam se bojala da ce pasti) ali nikad nije pao... Ali je plakao, za slobodom...
A nismo ga smjeli pustiti... Dali smo ga... Nekim dobrim ljudima koji ce ga voljeti isto ko i mi... a imaju dvoriste u kojem on moze skakati do mile volje...

Ovog macka moj covik nije volio... darovao mi ga je jer su mi moje macke falile... Darovao mi ga je jer me voli...
Ali kad je ovaj macak odlazio... Moj muz je plakao... i rece: Nikad nisam mislio da cu plakati za jednom mackom!
Dokaz da ga je ipak zavolio...

Macke su divna stvorenja.

Kad sam nekad znala plakati za domom, ovaj macak je znao doci i sapom me pomilovati po licu i leci kraj mene..
Ovaj macak je sve osjecao... Nadam se da je sada dobro...


"Time spent with cats is never wasted."
(Colette)

24.03.2011. u 16:24 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #

Mojoj mami...

Draga mama...
Evo i nocas placem ko malo dijete koje zeli svoju mamu.


Image and video hosting by TinyPic

E pa mama tako i je, ja sam sada samo tvoje dijete i majko falis mi. Mama ja se smijem, ja se pravim hrabra, ali i meni moraju negdje savovi popucati. Ja znam da ti znas da imam divnog covika, divnu obitelj u koju sam dosla i svi su me divno primili, ali majko daleko sam ti. Sada ne zelim misliti na odgovornosti koje imam, ne zelim se pravdati... Sada samo zelim plakati majko jer mi falis. Imam sve ovdje, ali nemam s kim razgovarati kao s tobom... Nemam se s kim smijati kao s tobom...Nemam koga ljutiti kao tebe... Majko, ja nisam zena, ja sam jos uvijek samo dijete, mala djevojcica, preplasena i zbunjena. majko ja te trebam. Trebas mi da mi kazes sta da radim... kako izdrzati i kako se nositi s velikim racunima, neplacenim porezom, trazenjem posla, nepoznavanjem jezika... Osjecam se tako manje vrijednom, osjecam se jadno... Zapravo se i ne osjecam...

Svaki dan je isti, ali ne kao kod nas isti, nego doslovno isti... Ubija ova monotonija. Ja sam stvarno sretna, ali i neizmjerno nesretna... Razdvojena od ljudi s kojima sam cijeli zivot bila i zivila... Sada nema nikoga. Ja i nepoznati ljudi!

O mama kako mi falis. I tata isto. I sister i bro'... i bakica... I moje macke... I moja razbacana soba, zbog koje si se uvijek ljutila sto je ne pospremim... I nasa kuca... I nase nesredjeno dvoriste. Sve.

Mama, ja hocu da mi napravis kriz na celu i da me blagoslovis... Kao nekad prije spavanja. Mama ja bi kuci.
Nimalo ne volim ovu zemlju...
Mama, znam da bi ti sad rekla da moram biti zadovoljna i sretna i kako god cudno zvucalo ja to i jesam, ali i nakon skoro pla godine, ja se jos uvijek osjecam ko gost i kao da cu se brzo vratiti doma, ja nikako da shvatim da tu sad zivim.

Istina je da covjek nikad nije zadovoljan onim sto ima, ali kako bi i bio kad mu Bog jedno daje drugo uskracuje, a to mi je skoro pa od iste vaznosti...

Mama, ja te volim. I ja bi k tebi doma.
cry




"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bežiš od nje. Ne moraš bežati, ne moraš je se bojati. Moraš voleti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.... Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...!"
(Hermann Hesse)

17.03.2011. u 16:04 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #

Malo Antica

Image and video hosting by TinyPic



Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.
To se
u stvari
Jutro po sebi peni i razapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj ženi
Da je život nešto prosto u meni,
- a nije baš tako prosto.
Ja sam mislio da ću ići pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu.

Našli su me posle lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.
Prošao je oktobar.
Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
i krv.
Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.

Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.
Sedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.

Proletele su ogromne zlatne kočije
kroz naše utrnule oči,
- a mi ih sačuvali nismo.
Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo
Gorko od smeha i slatko do plača.
Dozvolite mi da posle svega
dalekoj nekoj gosdpođici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgično
kao što pišu senilni penzionisani admirali
preživeloj posadi sa potopljenog razarača.

Gospođice,
kazaću,
gospođice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Ovde cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.
I sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije šamarao drvored
i po oknu se pleo.

Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed ne znači da sam beo.

Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju
i dlanova.
Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa
i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile.
Voelo bih da sačuvaš moje najdivnije vrhove
na horizontalama tvog dna
i proneseš moje oči kroz tišinu tuđih očiju
i stanova,
i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.

Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta ponovo se plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli,
ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko te plaća?
Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Ovde kod mene
dani imaju ukus piva i dosade.
Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga oka nešto uzaludno,
nešto pokojno,
nešto golubije.

Možda je dobro da znaš:
posle tebe žene nemaju pravo ništa da uobražavaju.
Nekad prvi žutokljunac republike,
danas - mogu da podignem zarozane čarape
lično bogorodici
u dostojanstvo prerušen.

Sve moje nežnosti još uvek na tvom pragu spavaju
kao mali žuti psi
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe keruše.
Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.
Ova 32 zuba još uvek ljubav samo za tebe onako jecaju
i onako pevuše.

Ti me svakako razumeš:
sve je,
sve je
sve je gotovo.
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome otkrivam sve tvoje putokaze
do mog usijanog temena.
Nikome nemoj reći
ali ja,
koji najmanje znam o sreći,
hteo bih malo nespretne sreće tom nekom novom da dam
i dok umire drveće i vetar po lišću gazi
hteo bih da mu bude dobro u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.

Možda nećeš verovati:
i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo.
Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku
i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti način brinu
onako malo rođački kad im laku noć kažemo.
Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,
kao da znaju za nas.

Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće subotnja noć se valja.
Satovi su već odavno povečerje odsvirali.

Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.

Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano.

Inače,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.
Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi
nasmešim u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,
ja, tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
ja, tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.

03.03.2011. u 01:04 · Ostavi komentar (12) · Isprintaj · #

A da pocnu i zrak naplacivati?

Image and video hosting by TinyPic


Ok, Svicarska je posebna zemlja... Znala sam to oduvijek... I prije nego sam ikad nogom krocila u nju. Ali da je ovoliko "posebna", e to nisam znala... Ovaj narod, vlada, ili tko vec, taj netko na celu nas malih ljudi... Ko god on bio, ma taj naplaciva sve sto stigne... Gdje se god okrenes, nesto kasiraju, tako da iskreno kad me nesto besplatno zatekne, tocno sam iznenadjena... ;) svaki papiric se naplaciva, pa ti probaj neko smece baciti samo tako na ulicu...

Stvarno volim zivotinje, macke pogotovo, ali ovdje prije mozes nauditi djetetu (samo usporedjujem, naravno da nije tako, ali tako ispada) nego nesto napraviti nekoj zivotinji... Ma naplatit ce ti posteno, a da se i ne snadjes. Stvarno cijene zivotinje, sto je je.

Ako slucajno vozis, tamo gdje je znak 50, a ti vozis 80, uslikaju te (Boga pitaj di sve nemaju te kamere, u kucama, u civilnim autima, po raznim prometnim znakovima, uglavnom, tamo di ih najmanje ocekujes) i em sto platis masno, jos ti i ode vozacka na tri mjeseca... Naravno naplate ti onoliko koliko procijene da mozes, jer ti provjere kolika ti je placa.
Pa zato ovdje ljudi voze ko po jajima, prepadnuti... Najgore je kad sretnes na autocesti covjeka koji vozi tek 80 na sat... A ostali idu za njim, da ne bi slucajno zbog pretjecanja bio ulovljen... Smijesno. Inace je dopustenje 120... Ali prelaze ga samo oni hrabri.

Uuuu, sjetih se sada gradskih garaza, sto su te bestije skupe, nisi ni usao u nju, vec ti broji 1 fr. Strasno...

Dobro, primanja su veca, ali svejedno... Kod nas bar mozes parkirati, vecinom, di te volja... ;))

Ali najveci udarac za novcanik je opet na kraju mjeseca... Kad se skupe nekakvi razni racuni... Ako das pola place, to je uspjeh. Da ne govorim da ima mjeseci kada ode skoro pa cijela, samo na racune.

Ali zato ima ova zemlja i svoje prednosti, posto se sve naplacuje, bar je sve cisto, sve ima svoj red, svatko svakog postuje (recimo), sve je po zakonu. Jos nisam otkrila da ljudi bas nesto izlaze, ponekad samo si priuste to zadovoljstvo ilitiga trosak... Uglavnom se ide na neke feste, ruckove, vecere, na taj nacin se ljudi malo odmore... ali vecinom su svi pod velikim stresom, puno se radi, nema se vremena za male sitne stvari, a onaj i ko si stvori vremena, samo pretjeruje, pa cijeli zivot usmjeri prema nekom hobiju (trebao je biti hobi, a ispostavio se nacin zivota, to samo kod nekih ljudi). Biciklizam, skijanje, setnje, i sl.

Ljudi su pretezno uvijek umorni, iscrpljeni i nikakvi... Ali svaki dan je tako, pa su navikli... A tome svemu ne pridonosi svicarska zima i hladnoca, onda je jos sve depresivnije.
Ja se nadam da ce s toplijim danima, doci i neka opustenost u ovu zemlju. Naravno, racuni se nece smanjiti, ali bar ce osmijeh biti cesci, zbog topline... ja se nadam...

Jer nije sve tako crno, bas na Valentinovo... Isla sam po muza na posao i zaustavlja nas neki covjek na sred ulice da ovaj neki s kombijem moze izaci, cudim se ja, cemu zaustavljanje kad uopce nije prometno, moze bez problem u rikverc... ali ok, stanem, Kad iz auta izadje klaun, sareni, veseli, nasmijani klaun... Dok mi svi umiremo od smijeha, on lagano ide do mog auta, ja otvaram prozor i on mi pokloni ruzu i prommrlja nesto kao: alle gute zum valentinstag! A mom odusevljenju nema kraja, bila sam sretna ko malo dijete (kao da prvi put vidim klauna) ;) No odusevio me, sta ja mogu, meni male stvari upotpunjuju dan ;). A i tu ruzu nisam morala platiti
zubo

24.02.2011. u 14:56 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Kako se prilagoditi zivotu u nekoj drugoj zemlji?

Image and video hosting by TinyPic

Uvijek sam sebe zamisljala da zivim negdje van granica svoje drzave i ovih okolnih ;)... Uvijek sam se osjecala kao da ne pripadam tome mjestu, iako sam ga voljela i volim i sad, ali uvijek sam nekao bila drugacija, hvala Bogu pa sam imala i svoje drugacije drustvo... Oni su uvijek bili podrska i za ludarije i za ozbiljne stvari... Ali smijesno je kako nas zivot cesto iznenadi, kad se najmanje nadamo... Tako je uspjesno iznenadio i mene. Muza, s kojim danas zivim, upoznala sam u nasoj zemlji, i mojoj i njegovoj, ali bilo je ljeto a on na odmoru... I eto danas zivim van granica svoje zemlje, i jako daleko od svoje rodne grude... I proslo je vec 6 mjeseci, nekome malo, nekome puno (meni puno). I sto reci: Imam divan zivot, divnog muza, njegova obitelj je divna, nas dvoje imamo prekrasan stan... Sve je divno, ali ja se jos nisam prilagodila... Isla sam na tecaj za jezike, naucila nesto, nije perfektno, ali ja razumijem vise nego sto mogu pricati. No jezik mi predstavlja problem. Zasto: Nisam dobila posao upravo zbog jezika... I sto je najgore, engleski znam, ali s njim u ovoj zemlji bas puno i ne mogu, jer ljudi su ovdje malo cudni, ili moze se reci, drze se svoga, pa nece pricati engleski, osim negdje u nekim drzavnim ustanovama, gdje reci cemo, moraju. Svicarska je cudna zemlja. U svakom kantonu drugacije pricaju, cak se ni svicarci, ako zive, recimo netko u Luzern, a netko u Zürich, oni vec imaju neki drugi naglasak i tesko shvacaju jedan drugoga... Ja ucim njemacki, najobicniji njemacki ;) ali postoje ljudi ovdje koji nece ili cak ne znaju njemacki, pa opet sranje, bar za mene... Takve stvari znaju ici na zivce... Iako nisam imala nekih negativnih susreta s ljudima, jer su ljudi dosta pristojni i nitko ti se nece smijati ako nabadas rijec po rijec da bi recimo nesto nekoga upitao... pomoci ce. Ali ipak je tesko. Borim se i rukama i nogama da sto brze svladam taj jezik, tesko je, ali moram. Koliko se god cinilo lako, nije uvijek... Sve je drugacije nego kod nas... od namirnica do ljudi... Mozda ce vrijeme ubrzati moju prilagodbu, ali sad puno vise cijenim svoju zemlju i sad shvacam koliko sam samo pripadala tome mjestu, a toga ni sama nisam bila svjesna... I koliko sve fali... Ali cesto mi znaju reci: bar si nasla pravu ljubav. Bome jesam, i nista nam ne fali. Ali meni jos osmijeh nije onakav kakav je bio doma, sretna jesam, ali i izgubljena... Kao da sam se ponovno rodila i ponovno ucim hodati, pricati.... Sve sam to vec prosla, a sad opet...

Gledao sam zvijezdu vecernjacu,u tudjoj zemlji,tuzan. I mislio,izgubljeno : Zvijezdo poznata, ne poznajem te..Ali prepoznao sam sve , i sebe, vrativsi se u zavicaj..Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.. Saptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni: bez tebe je moja dusa gubava, bez tebe moje srce vapi..., izgubljeno,bez tebe je moja misao osakacena,bez krila..Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji..Mislio sam o dobrim ljudima,mislio sam o dobrom rodnom nebu. (Mesa Selimovic)

22.02.2011. u 15:41 · Ostavi komentar (42) · Isprintaj · #

Smisao...

>... Ja zaista vjerujem da ljudi ulaze u nase zivote s razlogom. Da nas svatko koga sretnemo, tko ostavi neki utisak na nas, ima cemu nauciti. Sve sto nam se dogodi dio je iskustva i zbog toga ne moze biti lose. Iskustvo moze biti samo dobro jer sluzi tome da ucini od nas osobu kakva jesmo, kakva postajemo... (Jane Green)

I da, to bi mogla biti istina... Mnogo covjek iskustva stekne tijekom zivota. i ona losa i ona dobra mozemo sve pretvoriti u pozitivna. Jer koliko puta nam se dogodilo da nas neka osoba povrijedi, iznevjeri, jednostavno uprska sve sto smo joj dali.. Bila to ljubav ili prijateljstvo, isto je... Covjek je ranjiv po prirodi, svatko na svoj nacin. najjaci si kad oprostis. I opet nakon takvog iskustva izadjes kao pobjednik, mozda to ta osoba nikad nece saznati, ali bitno je kako se ti osjecas... Iz onih dobrih iskustava, nemas sta mijenjati, samo ih zapamtiti takvima i opet uspijevas ;)... svaki covjek moze ovog drugog covjeka necemu nauciti... Ja ucim svaki dan... Upoznajuci nove ljude, dajem svima priliku... Na svakom covjeku ovisi koliko je spreman biti samo covjek....



Image and video hosting by TinyPic

20.02.2011. u 02:09 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #



VIŠE MI VRIDI TO ČA ME VOLIŠ
TO CA ME UVIK RAZUMIS TI..

TEBI JE DOSTA DA SAN TI BLIZU
KAKVE SAN VOJE TI ODMA ZNAŠ
BEZ DA TI REČEN BEZ DA TE PITAN
SVE ČA MI TRIBA UVIK MI DAŠ

KRAJ TEBE ZASPEN NA TVRDOJ STINI
TILO JE SITO NA KRUVU I VODI
NIŠTA MI DRUGO DUŠO NE TRIBA
SAMO DA JUTRO S TOBON ME BUDI



VIŠE MI VRIDI TO ČA ME VOLIŠ
TO ČA ME ČUVAŠ I RAZUMIŠ
NEGO DA NAĐEN SVE BLAGO SVITA
ČA ĆE MI AKO JUBAVI NI.

VIŠE MI VRIDE DVI LIPE RIČI
ČA MI IH REČEŠ ZA LAKU NOĆ
KA LIPA PISMA ČA DUŠU MI LIČI
SRITNA SAN S TOBON ANĐELE MOJ.




TI SI POKAZA ČA ZA TE ZNAČIN
KAD SI PRED SVITON RUKU MI DA
KAD NISI SLUŠA ČA ZA ME KAŽU
NEGO NA MOJU STRANU SI STA.

BEZ DA TE PITAN BEZ DA TI REČEN
SVE ČA MI TRIBA TI ĆEŠ MI DAT
I ČAGOD ZA ME ČUJEŠ OD JUDI
UVIK NA MOJU STRANU ĆEŠ STAT


TEBI JE DOSTA DA SAN TI BLIZU
KAKVE SAN VOJE TI ODMA ZNAŠ
BEZ DA TI REČEN BEZ DA TE PITAN
SVE ČA MI TRIBA UVIK MI DAŠ

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

17.02.2011. u 02:59 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

Pronasla sam ono sto sam trazila ;)

Svi smo mi dospjeli u ovozemaljski vrt koji se zove zivot. Staze kojima hodamo su razlicite,preplicu se i razilaze,mi tecemo kao vrijeme,radujemo se, smijemo, patimo, bolujemo i sto je najvaznije...Volimo...
Tako sam i ja zavoljela... Brzo, nepromisljeno, totalno blesavo...
Mozda je to moja najveca mana a mozda cak i najveca vrlina...mozda cu upravo zbog toga uspeti da sacuvam svoje srce u jednom komadu sto rijetko kome polazi za rukom u ovom svijetu punom lazi, prevara i neiskrenih ljubavi... A sa druge strane covjek bez ljubavi je samo mrtvac koji dise, nista drugo do nekoliko slucajnih imena i datuma... Ali kad ti se dogodi ljubav, to je nesto neopisivo, toliko da su ove rijeci nedovoljno jake da to opisu...Putevi ljubavi su veoma cudni i satkani su od bezbroj trenutaka. Svaki je poseban i neponovljiv. Svaki prezivljeni dan i prespavana noc samo su djelici ogromnog mozaika.

A danas ne postoji vjerojatno osoba koja nije upoznata sa poznatim facebookom... Pa netko ovu pricu moze nazvati modernom ljubavi ili tek jednom u nizu, sto se mozda dogadja vecini ljudi u danasnjem dobu, ali u ovom slucaju dogodila se meni i ja ju nazivam svojom modernom bajkom ;)
Uvijek sam tragala za pravom ljubavi, otkad sam saznala za sebe i otkad sam pocela izlaziti i druziti se sa razlicitim ljudima, gdje god bila i s kim god bila i kad god upoznala nekog novog (u ovom slucaju neku musku osobu) uvijek sam podsvjesno razmisljala i mastala o nekoj velikoj ljubavi, sto se dogadjaju na filmovima ili bolje receno, sapunicama, one nemoguce ljubavne price... Naravno, nikad moja masta nije pobijedila, uvijek je pobjedivala surova stvarnost, toliko puta da me uvjerila da od toga nema nista... kakva ljubav? o cemu pricate? S vremenom, nisam bas bila fan te ljubavi... Ali da se vratimo na facebook... Da, ta napast se lagano uvlacila pod moju kozu i mogu reci da sam bila opsjednuta s tim kad cu na internet da vidim tko me dodao za frenda, tko mi je lajkao slike, tko je objavio neke nove statuse, slike .. itd.. Doduse, nikad nisam prihvacala nikoga koga osobno nisam poznavala, pa je znalo biti i dosadno... A dodavalo me je mnogo ljudi za koje pojma nemam tko su i odakle su bas mene nasli... Tako me i dodao jednom taj tip... kojeg nisam htjela prihvatiti pa nekih mjesec dana, misleci ga onda ignorirati... Ali bas kad sam to htjela, nesto mi nije dalo mira i prihvatila sam ga (samo da vidim tko je;) ali bas tada je bio online... I da javila sam mu se da vidim tko je, sta je... I saznala sve... Iz istog smo grada... hm... Ali nikad ga nisam vidjela... Naravno, jer zivi u inozemstvu! No, on je htio da odemo na kavu (ljeto je, a on je na odmoru, tu, blizu mene) i tipkali smo tako svaki dan ... I dosao je dan da se nadjemo, bilo me je strah, ali tko ne riskira.... i eto riskirala sam... ;)

Danas: Nasa ljubav je iz dana u dan sve veca i veca... Odmah smo se pronasli jedno u drugom, a da nijednom to nije bilo jasno, ali smo bili sretni i uzivali smo jedno u drugom kao i danas i nadam se do kraja zivota, bas kao u bajkama ;) Naravno zaprosio me... Noc je bila ljetna, mjesecina, a on je klecao ispred mene, a ja plakala ko kisa (ko i svaka zena, u sebi ponavljam:necu, necu, a dok to ponavljam, istovremeno suze teku) ali nemoguce ih je zadrzati, ne mozes vjerovati da se to dogadja bas tebi, tebi koja je toliko trazila ljubav i prestala vjerovati u nju, a ona joj se dogodila... Tada sam i povjerovala u onu: ljubav se dogodi kad ju najmanje ocekujes! Istina je.

Nikada se jedan prezivljeni trenutak nece ponoviti i zato treba voljeti i biti voljen u svakom trenutku, tokom ovog cijelog kratkog i nesavrsenog zivota... Moj muz :) danas me voli kao i onog prvog dana kad me sreo, jer mi je tek poslije priznao da se zaljubio cim me vidio, taj isti dan, iste sekunde, on je znao da je to to... Meni je trebalo nekih par dana duze, ali da, oboje smo isto osjecali... Mi nismo trebali rijeci, pogledi su sve govorili... Kao da smo odjednom usli u neki zacarani svijet i ostali zateceni njegovom ljepotom... Jer on je moja ljepota koja me ostavlja bez rijeci, moja nada, moj zrak, moje srce, moje tijelo, sve je u njemu i s njim... Njegove plave oci me gledaju kao bozicu, volim ga jer me zavolio onakvu kakva jesam... Voli me isto i sa sminkom i bez nje! ;) S njim je svaki dan radost... On mene cini sretnom, a ja njega... mi se nadopunjavamo, vise ne funkcioniramo jedno bez drugog... I nema dana kada se ne zahvalim Bogu na tom daru... daru ljubavi... I zato kratim ovu svoju pricu, koja ima jos mnogo detalja koji ne stanu ovdje... i zavrsavam s rijecima Miroslava Antica: da je život nešto naše, najnaše. - Jesi l moje? Najmoje?- Jesam tvoje. Najtvoje.

Whole Facebook Life In Just 3 Minutes






03.02.2011. u 23:59 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #

Nase prijateljstvo

Kako zelim napisati nesto sto je lijepo,
nesto sto budi sjecanja, nesto sto mami
osmijehe na lica, nesto kao sto je prijateljstvo...
Tesko je opisati taj pojam...


Jednostavno kad zatvorim oci...
Vidim more uspomena, vidim nasmijana lica,
vidim sretne ljude...
Vidim sto drugi ne vide.
Beskrajna ljepota skrivena, kao u sumi bezbroj
malih zivotinjica...
Usamljeno se osjecam svaki dan, ali pronalazim
mir kada zatvorim oci i nisam vise sama...
Tu su-samnom.
Smedje, crne i zelene oci mi se smiju,
nisam sama...
Smijem se i ja.
Uspomene i sjecanja me vode, daju snagu...
Jer vrijedilo je... Ja imam svoje andjele.
dovoljno je samo zatvoriti oci i tu su,
samnom su... I smijemo se...
I sretne smo...
I imamo
svoje prijateljstvo!

utorak, 03.04.2007.

24.03.2010. u 02:25 · Ostavi komentar (22) · Isprintaj · #

Ovo je istinita priča.

Washington, DC, Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovjek na violini svira Bachovo djelo nekih 45 minuta. Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.

3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.

4 minute kasnije:
Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hod.

6 minuta kasnije:
Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.

10 minuta kasnije:
3-o godišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći. Malac zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je prisililo svoje dijete da nastavi hodati.

45 minute kasnije:
Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32.

1 sat kasnije:
Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.

Prava istina:
Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih glazbenika današnjice na svijetu. Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj $3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala $100.

Ovo je istinita priča. Inkognito svirka Joshue Bella na stanici metroa je organizirao Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: "Da li u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, uopće prepoznajemo ljepotu? Da li stanemo da tu ljepotu cijenimo? Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima medju nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prigodama?"

Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ...

KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?

20.03.2010. u 23:32 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #